Talijanska podružnica međunarodne ekološke organizacije Greenpeace objavila je novo dokumentirano izvješće o zagađenjima što ih uzrokuju bušeće eksploatacijske aktivnosti Enijevih plinskih platformi u talijanskom Jadranu, pod znakovitim nazivom ‘Razbojnici bušenja’ (Trivelle fuorilegge – Uno studio sull’inquinamento provocato dalle attività estrattive in Adriatico). Ovim su po prvi put u javnosti objavljeni podaci koje je Ministarstvo okoliša, kopna i mora Italije (Ministero dell’Ambiente e della Tutela del Territorio e del Mare / MATTM) posjedovalo o zagađujućim tvarima raspršenim putem naftaških bušenja i eksploatacije plina u jadranskom podmorju. Podatke je godinama prikupljao institut ISPRA (talijanski Viši Institut za zaštitu i istraživanje okoliša / Istituto Superiore per la Protezione e la Ricerca Ambientale), a za to ga je financirala naftno-plinska kompanija Eni, kao vlasnik svih platformi i naručitelj istraživanja.

Uz odobrenje talijanske vlade i instituta ISPRA (novac čini ‘čuda’)

Podaci u izvješću studije odnose se na zagađenja koja su više od 30 platformi u Jadranu prouzročila bušenjima morskog dna, navodeći kako su sedimenti u blizini platformi često zatrovani zagađivačima iznad dopuštenih granica, najmanje jednom opasnom tvari. Ministarstvo je omogućilo praćenje i prikupljanje podataka za samo 34 plinske platforme, i to u razdoblju od 2012.-2014. godine, u akvatorijima regija Emilia Romagna, Marche i Abruzzo, dok se o zagađenjima najmanje 100 drugih (također u većini plinskih) platformi u morima Italije nažalost još uvijek ne zna ništa.

‘Analiza dobivenih podataka pokazuje kako postoje zabrinjavajuća onečišćenja od teških metala i policikličkih aromatskih ugljikovodika.’ – navodi Greenpeace u izvješću. ‘Mnoge od tih tvari u mogućnost su dospjeti u hranidbeni lanac, a nakon čega stižu i do ljudi.’ Onečišćenja u blizini promatranih platformi obično su povezana s mnogim tvarima uzročnicima ozbiljnih bolesti, uključujući i rak.

Kakva zagađenja nastaju bušenjem plina?

Tijekom ekstrakcije ugljikovodika, zajedno s plinom ili sirovim ekstraktima izvlače se i velike količine vode prisutne u ležištu, obično označene nazivom ‘formacijska voda’. U pitanju je voda koja je tisućama godina bila u doticaju ili pomiješana s ugljikovodicima u istim ležištima, i kao takva prepuna je opasnih zagađujućih i otrovnih tvari.

K tome, kako bi se povećao pritisak u ležištu i pospješilo lakše izvlačenje ugljikovodika, u ovom slučaju prirodnog plina, u radu platformi upotrebljavaju se i veće količine tzv. ‘tehničke vode’. Tako se u procesu svakodnevnog rada plinske ili naftne platforme formacijska voda miješa s tehničkom vodom, stvarajući ‘proizvedenu vodu’. Zbog svoje veće gustoće, ugljikovodici plutaju u vodenoj otopini ovako proizvedene vode. Ali ne završava sve u spremnicima platformi. Dio takve zatrovane vode ponovo se ispušta u more, uzrokujući zagađenja podmorja i morskog okoliša, unatoč svim ‘predviđenim’ planovima ‘monitoringa’ kakvi se obično unaprijed, pro forme radi, smišljeno i po narudžbi naftaša navode u tzv. strateškim studijama utjecaja na okoliš, a koje nažalost služe samo u isključivu svrhu kako bi naftaške projekte, kao tek ‘mrtvo slovo na papiru’, teoretski usklađivale sa suhoparnim papirnatim propisima ili pravilnicima o navodnoj ‘ekološkoj sigurnosti’, odnosno tobožnjoj ‘zaštiti okoliša’, i time konačno i lukavo dopuštale naftašima ozakonjenja uglavnom bezbrižnih višedesetljetnih aktivnosti stjecanja golemih profita, uz usputna svakodnevna kolateralna opasna zagađenja morskog okoliša i zraka, naravno još i uz uvijek dodatno postojeću objektivnu prijetnju rizika većeg incidenta.

Prešućivanje institucija

Međutim, unatoč prijetećim smrtonosnim otrovima što ih proizvedu platforme, niti jedna dozvola izdana kompanijama koje buše u Sredozemnom moru, svejedno još nijednom nije bila povučena. Niti je Ministarstvo zaštite okoliša ikad poduzelo korake kako bi zaštitilo more. Pitanje je – zbog čega, kad je podatke o zagađenju posjedovala njihova vlastita vlada?

Vjerojatno je tome osnovni razlog taj, što su promatranja koja je provodio institut ISPRA, svaki put financirana od strane samog zagađivača, vlasnika platformi – kompanije Eni. Na taj se način provodi neprihvatljiva praksa: Institucijsko tijelo ISPRA, pozvano sa zadatkom da procijeni i analizira rezultate praćenja morskog okoliša koji okružuje odobalne platforme, u stvari se svodi na to da se institucija kontrole onečišćenja bavi isključivo radom koji mora službeno potvrđivati nepostojanje opasnosti za okoliš i morske ekosustave, a za svog klijenta koji operira u promatranim odobalnim vodama i vlasnik je svih predmetnih platformi (Eni), te ujedno drži i institut ISPRA na vlastitoj platnoj listi.

Prije ovog izvješća o skandalu s bušećim odmetnicima, Greenpeace je zatražio od Ministarstva okoliša, kopna i mora da povuče koncesijske dozvole svim kompanijama koje nastave zagađivati more kancerogenim tvarima, ali i da odmah ukine dvoličnu instituciju ISPRA.

Budući da će građani Italije već 17. travnja na referendumu imati mogućnost iskazati svoj stav o morskim bušenjima, možda će i ovo izvješće doprinijeti povećanju boljeg informiranja i utjecaju na veću kolektivnu svijest i zabrinutost javnosti o jednom prevažnom referendumskom pitanju, a koje je, uz prešućivanje u javnim medijima, za sada još uvijek na neodgovarajući način ipak već stavljeno na dnevni red.

Ujedno se i mi iskreno nadamo, kako će uz sve prethodno postojeće potvrđene činjenice, sada još i ova novoobjavljena službeno dokumentirana potvrda, možda napokon uspjeti razjasniti pojedine, nažalost i u Hrvatskoj i drugdje još uvijek prisutne, neupućene, naivne i redikulozne predrasude, stvorene najčešće pod utjecajima sponzorirano podržavajućih i vrlo opasnih promotivnih ‘uvjerenja’ čak i nekih ‘zelenih’ organizacija i stranaka, o tome da offshore istražna bušenja i eksploatacija plina ‘ne uzrokuju značajnija zagađenja morskog okoliša’, pri čemu se, precizno smišljeno, kao navodno jedinu rizičnu morsku naftašku aktivnost, nastoji prikazati isključivo eksploatacija nafte, dok su plinske bušotine prema tumačenjima istih tih izvora navodno ‘potpuno čiste’, a prema okolišu jadranskog podmorja ujedno sasvim ‘prijateljske’ i ‘bezopasne’.

U srpnju prošle godine, nevladina organizacija Greenpeace zatražila je od Ministarstva okoliša, kopna i mora Italije, putem javnog zahtjeva za pristup dokumentima, provjeru podataka o praćenju okoliša provedenog u blizini offshore platformi postavljenih u talijanskim morima.

Od ukupno više od 130 svih talijanskih platformi, Greenpeaceu su navodno dostavljeni samo relevantni podaci o aktivnim platformama u talijanskom Jadranu, koje izravno u more ispuštaju ‘proizvedenu vodu’. To su 34 platforme (33 promatrane u 2012. godini, i jedna u 2014.) koje vrše eksploataciju plina(!), i sve su u vlasništvu kompanije Eni.

Nedostaju podaci za ostalih stotinjak operativnih platformi u morima Italije, pošto o istima Greenpeace nije uspio dobiti nikakve podatke od Ministarstva. Pretpostavlja se da podaci o tim platformama nedostaju iz razloga izostanka bilo kakve kontrole nadležnih institucija, ili možda zbog činjenice da je Ministarstvo ipak odlučilo ne ustupiti Greenpeaceu kompletnu dokumentaciju koju posjeduje.

Podaci koje je objavio Greenpeace u ovom izvješću postali su javno dostupni po prvi put. Do današnjeg dana, Ministarstvo okoliša, kopna i mora još ih nikad nije objavilo putem bilo kojeg od svojih službenih tijela (glasnogovornika) javnog informiranja. Istraživanja je proveo nacionalni institut ISPRA, javna istraživačka ustanova pod nadležnošću navedenog Ministarstva, a po narudžbi klijenta Eni temeljem zasebno obostrano sklopljenog Eni-ISPRA ugovora.

Službeno priopćenje o objavi Greenpeaceova izvješća (na talijanskom): Trivelle fuorilegge: la verità nel nostro nuovo rapporto