Koncesionari odustaju od nafte u Jadranu jer ne vjeruju Milanovićevoj Vladi

ANALIZA MIRELE HOLY NA ODUSTAJANJE KOMPANIJA MARATHON OIL I OMV OD ISTRAŽIVANJA I EKSPLOATACIJE UGLJIKOVODIKA NA JADRANU

Odustajanje svih potencijalnih naftnih koncesionara, ili skoro svih, od bušenja Jadrana u potrazi za ugljikovodicima bez ikakve je sumnje velika pljuska ne samo ministru Vrdoljaku koji je taj projekt isticao kao svoj najvažniji projekt, nego i premijeru Milanoviću i cijeloj Kukuriku Vladi koja je unisono stala iza ovog projekta. Danas mnogi špekuliraju o razlozima odustajanja potencijalnih koncesionara, pa smo se posljednjih dana naslušali svega – od niske cijene nafte koja ovaj projekt čini ekonomski neisplativim, nesređenih granica sa susjedima, iračke nafte, straha koncesionara od hrvatskih ‘zelenih’ talibana koji će im zagorčati život… Neki ministrovi i premijerovi medijski prijatelji suze rone zbog ovakvog raspleta događaja, neki desno orijentirani mediji likuju jer je ovo politički debakl za ministra gospodarstva i Vladu u cjelini. Ministar pokušava pokazati neprimjereni optimizam pa mazohistički najavljuje senzacionalan odaziv zainteresiranih na novi krug natječaja koji planira raspisati ove jeseni. Izgleda da mu nije dovoljno poniženja pa pored simboličke pljuske, želi doživjeti i simboličko medijsko nabijanje na kolac.

Mnogi smatraju da bih se kao glasna protivnica ovog projekta od samog početka, od protuzakonitog i potencijalno koruptivnog angažmana tvrtke Spectrum na 2D seizmičkom istraživanju Jadrana, danas trebala prepustiti zadovoljstvu i likovanju jer se pokazuje da sam bila u pravu kada sam tvrdila da se ovaj projekt provodi suprotno javnom interesu, nestručno i šlampavo, izvan svih uobičajenih procedura prilikom realizacije ovakvih projekata. Mogla bih ‘nabiti na nos’ svima onima koji su me ismijavali kao nestručnu ‘zelenu talibanku’, među njima i pojedinim silno zapjenjenim akademicima i stručnjacima, da je ‘zelena talibanka’ bila u pravu kada je od samog početka tvrdila nekoliko ključnih stvari: dosadašnja istraživanja koje je provodila INA s partnerima ne upućuju na izdašne zalihe nafte u Jadranu koja bi sa sadašnjom cijenom nafte na tržištu bila ekonomski isplativa, a rizici za Jadran su ogromni; spomenuta istraživanja ukazuju na moguća prosperitetna nalazišta plina u sjevernom dijelu Jadrana; usprkos napretku tehnologije geološke strukture se ne mijenjaju i nisu moguća veća odstupanja od već utvrđenog stanja; poslovi 2D i 3D seizmičkog istraživanja uvijek se provode putem javnog natječaja, a ne pod krinkom ‘znanstvenih’ istraživanja; predloženi Ugovor između Vlade i koncesionara je iznimno štetan za hrvatske interese. No, ni ja, ni bilo tko drugi u Hrvatskoj nema nad čime likovati zbog ovakvog razvoja događaja jer se, usprkos ovom debaklu, u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Nesposobni, nestručni i moguće korumpirani ministar i dalje je ministar. I dalje nam prodaje ‘fore’ i za to dobiva nekritičko medijsko praćenje. Nesposobni, nezainteresirani i Wikipedia filozofski nastrojeni premijer i dalje je premijer, a Vlada koja je unisono stala iza projekta, uključivši i najgoreg ministra zaštite okoliša u Hrvatskoj ikada, ista je, nije rekonstruirana. Građani i građanke Hrvatske koji se vole žestoko pjeniti oko različitih afera nisu zbog toga uzbuđeni i uznemireni, a saborski zastupnici koji su glasali protiv interpelacija ne crvene se od sramote i ne skrivaju se od medija i građana. Sve to govori da nema nikakvog prostora za slavodobitnost i likovanje, već samo za tugu i rezigniranost.

Živimo u društvu u kojem je jedina stabilna točka erozija svih političkih vrijednosti i potpuno neprepoznavanje ideje javnog interesa i politički odgovornog ponašanja. U bilo kojoj drugoj državi s razvijenim demokratskim standardima bilo bi apsolutno nemoguće da nakon ovakvog debakla s provedbom ‘najvažnijeg’ projekta, ministar i dalje ostane ministar i još nam se ceri s ekrana najavljujući novi ciklus traćenja i rasipanja javnog novca za provedbu još jednog u najmanju ruku budalastog natječaja. Nitko Vladu i premijera ne pita koliko su novca ‘spiskali’ do sada na ovaj Potemkinov projekt i koliko ga još uvijek planiraju ‘spiskati’. Nitko Vladu ne pita za odgovornost radi takvog rasipanja i traćenja novca i vremena Hrvatske, a vrijeme je valuta koje Hrvatska uronjena u krizu nema za bacanje. Nitko Vladu ne pita zbog čega još uvijek krije Ugovor između Ministarstva gospodarstva i tvrtke Spectrum i ne odgovara na moje zastupničko pitanje iz studenog 2014. čime direktno krši Ustav RH koji Saboru kao zakonodavcu daje ulogu kontrolora izvršne vlasti. Nitko Vladu ne pita u čijem interesu radi kada predlaže Ugovor prema kojemu bi Hrvatska uprihodila između 14 i 30% prihoda od ugljikovodika i tko je genijalac koji je autor takvog Ugovora. Oni koji smatraju da pretjerujem kada ministra i Vladu optužujem za pogodovanje i korupciju neka pojasni po kojem je to kriteriju ovakav prijedlog Ugovora u javnom interesu. Iskreno, više me ne zanima je li osoba koja gura takav Ugovor korumpirana, katastrofalno nesposobna ili smanjenih intelektualnih sposobnosti, u svakom slučaju dokazala je da ne može biti ministar u Vladi.

Moje je uvjerenje da su potencijalni koncesionari odustali od ovog projekta jer su shvatili da je Vlada toliko nesposobna da neće biti u stanju provesti čak ni ovako za hrvatske interese štetan projekt te da im je bolje, uzevši u obzir siguran reputacijski rizik koji realizacija ovako koncipiranog projekta donosi, izaći iz priče u kojoj su moguća nalazišta nafte ‘na vrbi svirala’, a šteta za reputaciju sa sigurnim epilogom kaznenih prijava vrlo izvjesna opcija. Podsjećam, prema javno dostupnom prijedlogu Ugovora između koncesionara i VRH jasno je da, suprotno tvrdnjama Vlade i Agencije za ugljikovodike prema kojima će Hrvatskoj ostati oko 55 do 60% prihoda iz ugljikovodika proizvedenih u Jadranu, možemo očekivati da ćemo u najnepovoljnijem, ali vrlo izvjesnom slučaju ostvariti dobit od 14%. U najboljem scenariju dobit za RH može biti 25-30% ukupne dobiti, ali je vjerojatnost za to vrlo mala. Točnije, vjerojatnost za pronalazak velikih količina nafte, što je nužno za ostvarenje najpovoljnijeg scenarija nije veća od 3-5%. Prijedlog Ugovora ne spominje naknadu neizravnih gubitaka u slučaju akcidenta (neostvarena i propuštena dobit u slučaju turizma, ribarstva i marikulture). Prema Ugovoru koncesionar nema definiranu obvezu korištenja infrastrukture RH za transport nafte (PSA – članak 19.2.1.), a nema ni kvantificiranu obavezu kvote i razine stručnosti zapošljavanja ljudskih resursa iz RH (PSA – članak 28.1.2.). Ugovor ne predviđa opciju da RH uđe u partnerstvo u proizvodnji ugljikovodika za slučaj da se pronađu bogate rezerve. Iz svega prethodno navedenog potpuno je jasno da javno objavljeni prijedlog Ugovora ne štiti interese RH i građana u slučaju realizacije ovog projekta, i da bi po potpisivanju ovog Ugovora bilo realno očekivati podnošenje kaznenih prijava koje naše Državno odvjetništvo, kakvo god bilo, ne bi moglo dovijeka držati u ladici u stanju ‘mirovanja’.

Tužno je, također, da nitko u Hrvatskoj ne pita Vladu na što je to točno potrošila tri godine mandata i koliko je novca ‘spiskala’ na procedure i studije vezane uz nebulozni projekt HE Omble. Podsjećam da su tri od četiri stručnih revizora još u prvoj polovici 2012. godine u vrijeme mog ministarskog mandata savjetovali Vladi RH da odustane od ovog iznimno štetnog projekta i u ekonomskom, i u okolišnom i u sigurnosnom smislu. Ne, Vlada je dala izraditi glavnu ocjenu prihvatljivosti za ekološku mrežu i na to potrošila puno novca i napokon, Aleluja, odustala od tog suludog projekta kako bi se sada hvalila da je senzibilizirana za zaštitu prirode?! Isto tako, bit ću dosadna proročica i reći da neće biti ništa ni od drugog ‘strateškog’ projekta ove Vlade TE PlominC jer je i taj projekt štetan za hrvatske gospodarske i energetske interese. HEP, naime, pregovara s japanskim konzorcijem osuđenim za davanje mita u nekoliko država o zajamčenoj cijeni za otkup električne energije iz buduće elektrane po cijeni između 70 i 120 eura po MW. Sadašnja tržišna cijena je oko 35 eura po MW pa je iz toga razvidno koliko je ovaj projekt u interesu nacionalne energetske kompanije, a time i u državnom interesu. Da se ne govori o činjenici da je sklapanje takvog tipa povlaštenih ugovora zabranjeno sukladno odredbama o liberalizaciji tržišta iz 3. europskog energetskog paketa koji smo mi implementirali u naše zakone. Nažalost, Vlada ne čuje, ili ne želi čuti ove argumente koji nemaju nikakve veze sa ‘zelenim talibanstvom’ koje mi Vlada uporno pokušava pripisati. Svi ovi argumenti imaju veze sa zdravim razumom i uvjerenjem da je obaveza političara raditi u javnom interesu. Cijeli svijet se okreće prema ‘zelenoj’ tranziciji. Iako sramežljivo i naši su mediji objavili vijest da administracija Barracka Obame planira progurati klimatski paket prema kojem bi i SAD do 2030. godine smanjio emisije CO2 ekvivalenata za 32%. Iako je to niže od zacrtanih europskih ciljeva to je dramatičan zaokret za američku administraciju već oficijelno nesklonu ograničenjima ispuštanja emisija. Razlog tome je svijest da ukoliko to ne odradimo neće nas ni biti. Osim toga, zelena tranzicija je prilika za novi biznis ciklus. To dokazuje snažni zaokret Rockefellera upravo prema obnovljivim izvorima energije.

Kada bi naši ministri i Vlada dignuli pogled sa svojih partikularnih interesa i želje da pogoduju njima bliskim lobijima, možda bi shvatili da se svijet mijenja i da se velikim dijelom već promijenio. Da se i oni moraju promijeniti. I stoga na samom kraju postavljam pitanje Quo vadis, primus minister? Želite li, doista, da vas povijest pamti kao posljednjeg europskog fosilnog premijera?

Izvor – Večernji List/Barometar: Koncesionari odustaju od nafte u Jadranu jer ne vjeruju Milanovićevoj Vladi